17.02. - 01.03.2015.

Lyra Zajmi - Asocijacije i citati

Lyra Zajmi

Diplomirala je grafički dizajn na Fakultetu lijepih umjetnosti u Prištini 1986. g. gdje je 2010. i magistrirala. Članica je strukovnih udruga na Kosovu i u Hrvatskoj. Od 1997. g. ima status samostalne umjetnice.

Kao grafička dizajnerica surađuje s mnogim agencijama, nakladnicima, institucijama i tvrtkama mahom u Hrvatskoj. Izlagala je samostalno i skupno u Hrvatskoj (Zagreb), na Kosovu (Priština, Prizren, Peć) i u Albaniji (Tirana, Berat, Skadar, Fier).

Dobitnica je nagrade “Marketing Distincion Award” Columbus Press-a za promotivnu komunikaciju.
Stvara na područjima vizualnih komunikacija, fotografije i dizajna interijera.

***
Autorica o ciklusu:
Ciklus “ Asocijacije i citati” rezultat je višegodišnjeg prikupljanja slikovnih materijala sa internetskih stranica. Prikupljani su po kriteriju iznenadnih asocijacija na neke autore koje bi mi se spontano javljale pri pretraživanju raznorodnih (najčešće nimalo artističkih) sadržaja. Uočavala sam karakteristike kompozicije, kadra ili izbora osvjetljenja tipičnog za nekog autora i tako ih pohranjivala. Ipak, sve ovdje pokazane slike prošle su neku naknadnu obradu. Drugim riječima, „djelo“ kojim predstavljam pojedinoga autora ni u jednome slučaju nije puka reprodukcija, već moja interpretacija njegove umjetničke osobnosti. Posredstvom karakterističnih detalja i grafizama, tekstura, autorova duktusa i sl. u novome bi radu trebala biti prepoznatljiva manira odabranog autora. Ponekad sam se koristila citatima „po sjećanju“ na majstorov slikarski rukopis i pokazivala ih na obrađenoj (i u tu svrhu preobraženoj) fotografiji. U slučajevima kada sam koristila „stvarne“ citate, to je jasno vidljivo jer su to uvijek izdvojeni fragmenti (katkad i s nekoliko autorovih slika) postavljeni u novi suodnos koji nastaje zbog činjenice da su citirani fragmenti sada unutar jednoga okvira. Tako nastalu „novu likovnost“ dodatno sam preinačavala aplikacijom recentnih fotografija obrađenih na način da u svijesti promatrača učvrste to novo viđenje pojedinog autora. Istini za volju, u ovome je ciklusu ipak riječ o mojem viđenju predstavljenih autora i mojem odnosu prema njima.

Izložba je hommage četrdesetorici slikara i jednome fotografu. Radi se o inovativnom fotografu svjetskoga glasa, Albancu Gjonu Miliju, koji zaslužuje posebno mjesto među velikanima likovne umjetnosti.

***
IRONIČNI REPETITORIJ, DIJAKRONI PANOPTIKUM
Likovne varijacije i permutacije Lyre Zajmi

Pojam “imaginarnog muzeja” pokriva najširi repertoar likovnih ostvarenja i znakova, pretežno glasovitih slika pohranjenih u pamćenju stručnjaka, ljubitelja, ali dostupnih već i vrlo širokim slojevima tzv. masovne kulture. Zahvaljujući razvijenim sredstvima difuzije i distribucije, moćnim medijima informacija i popularizacije, danas raspolažemo stanovitim znanjima i imamo makar vrlo općenite uvide u umjetnička djela iz najrazličitijih sredina. Prije nekoliko desetljeća bile su nam dostupne samo nesavršene reprodukcije najrazvikanijih ostvarenja, i to onih čuvanih u glavnim svjetskim muzejima, dok smo sada upravo bombardirani bezbrojnim vizualnim atrakcijama, upravo zasićeni prodorom fotografija, replika, umnožaka ... iz svih zakutaka globalne ikonosfere.

“Imaginarni muzej” postao je nešto poput tezaurusa oblika, skladišta morfoloških opcija, rječnika optičkih sintagmi i sintaktičkih solucija. U njega zavirujemo kad tražimo korelative vlastitih stanja i raspoloženja, kad se predajemo fantazijama o drugim prostorima i svjetovima, kad se odajemo kombinatorici različitih razina shvaćanja i postojanja. Nema nikakve dvojbe da živimo u univerzumu hipertrofije ikoničnosti, da smo aleksandrinski ili neomaniristički prepunjeni viđenim slikama, da se najneposrednije izražavamo također vizualnim citatima, da smo čak pomalo zarobljeni golemom stvaralačkom baštinom prethodnika, da smo upravo prisiljeni povremeno ići za njihovim tragovima – kako bismo se bolje razumjeli, sporazumjeli ili se umjeli izraziti na svoj način.

Likovna umjetnica Lyra Zajmi, dokazana na zadatcima primijenjenog karaktera (vizualne komunikacije) osjetila je potrebu da se odmjeri s kulturnim prtljagom slikarskoga nasljeđa, da iskaže neravnodušnost prema najvišim dometima i najkarakterističnijim predstavnicima svjetskog “imaginarnog muzeja”, ali istodobno izrazi i svoje aktualne preokupacije, odnosno – barem u nekim slučajevima – razloge svoje emotivne intervencije u posvećene znakove i kadrove. Opremljena neophodnom erudicijom i obdarena slobodom imaginativnog kretanja, pa i lucidnošću misaonih konfrontacija, upustila se u svojevrsnu intimnu inventuru dragih i važnih joj likovnih predaka. Kao pictrix docta smjelo koristi disciplinu interpolacije, parafraze, transformacije, d’après, a s dužnim poštovanjem svoj rad decentno shvaća i kao odavanje počasti najboljima, kao hommage dostojnima sljedbeničkog slavljenja.

Niti vodilje u ovom ciklusu revizitacije genija i reinterpretacije remek-djela nalazimo u načelu dijakronije i u predznaku ironije. Naime, svaka od reproduciranih muzejskih slika dovedena je u dijalog sa svuremenošću, kontrastirana s nečim izvan njezina izvornog konteksta, a najčešće s podrugljivim (premda katkad i s autoironičnim) odmakom. Temeljni ili idealni predložak uglavnom je konfrontiran s nečim što ga demantira, parodira, dekonstruira, dovodi u pitanje ili pak stavlja u novo, drugačije osvjetljenje. Postupak vodi binarizmu (najradije jukstaponiranju slikarskog i fotografskog polja) ili pak trostrukom, četverostrukom prepletu nanesenih slojeva. Moglo bi se govoriti o projektivnom kolažiranju, to jest o supostavljanju citata-reprodukcija, miksturi elemenata provedenoj kompjutorskom tehnologijom.

Primjer relativno jednostavnog interveniranja nalazimo u “Hommage à Klimt”, gdje je središnji dio slavne slike “Poljubac” okružen dekorativnim patternom iste stilske provenijencije, samo što su glave zaljubljenika zamijenjene snimkom majmunskog zagrljaja. Dihotomija odnosa nekad i sad provedeno je egzemplarno u “Hommage à Seurat”, gdje je na desnoj strani naslikan par sa suncobranom (u krinolini i sa cilindrom) dok umjesto predstave Grande-Jatte na lijevoj strani dobijamo fotografiju popodnevnog odmora ljudi u Central parku (NY). Vrlo sličan je postupak i u “Hommage à Degas”: slikani učitelj plesa drži samo lijevi rub kadra, dok su desno brojni elegantni konji i konjanici (motivski inače podjednako bliski slikaru na kojega se rad odnosi). Posebno je zanimljiv “Hommage à Van Gogh”, gdje su crne vrane “skinute” s posljednjega slikareva rada, a površine žitnog polja i neba “glumi” drvena kora, sa svojom epidermom, to jest prepletom brazdi i rupica, sasvim nalik virovitom duktusu karakterističnom za toga umjetnika.

"Slika u slici” ponudila je alibi za nekoliko radova. Primjerice, “Hommage à Pollock” upućuje pogled na jedno slikarevo djelo ali preko prozorčića u zidu, a sam taj zid je grafitima i drippingom tretiran baš poput oslikane površine. “Hommage à Picasso” ima u prvom planu reljefno (i u negativu) nanesen crtež ženske glave (detalj ulja na platnu Žena s knjigom), no u desnom gornjem uglu, u okviru slike na zidu, profil muškarca preklapa se sa slikarevim likom (čuvena fotografija Arnolda Newmana). “Hommage à Monet”, predstavlja luku u sutonu i gomilu ljudi kako sjede pred ekranom na otvorenom. Na tom je ekranu projicirana slavna “Impresija”, koja pak atmosferom i kromatikom potpuno odgovara večernjem rumenom nebu, što kao da se u njoj inverzno zrcali. “Hommage à Caravaggio” suprotstavlja chiaroscuro naslikanu djevojku i fotografiju “mrtve prirode”, koja je već i sama parafraza slikareva načina i etiketirana kao posveta iluzionističkom prosedeu.

Relativno jednostavan je “Hommage à Turner”: crveno-žuti binom sa sugestijom elementa vatre i mora, uz dva papirnata brodića što aludiraju na plovidbu (ali i Turnerove marine), a ništa kompleksniji “Hommage à Signac”, gdje je fotografski obris rovinjskog brežuljka procijeđen kroz pointilističku rešetku. U “Hommageu à De Chirico” talijanski su trgovi zamijenjeni maketom Sv. Donata i zadarske katedrale, a glava lutke za izlog i dvije banane u prvom planu služe kao uporišta za perspektivna skraćenja.

Složenija je kombinatorika provedena u “Hommage à Duchamp”: uz desni rub je fotografija jednog pisoara (niti originalnoga niti mu sličnoga), a lijevo je taj isti oblik, multipliciran i sukcesivno ulančan u asocijativnom kretanju u dinamičnu putanju, kakvu je isti autor proveo u svom (“semi-figuralnom”) djelu “Akt što silazi niz stepenice”. Za razliku od Duchampova vremenskog simultaniteta, kod Dalija (“Hommage à Dali”) temporalna je dimenzija vezana uz rastopljene i izdužene satove. U obradi Lyre Zajmi dobijamo seriju neujednačenih, nekoordiniranih i presavijenih brojčanika, pred kojima stoji dugonoga životinja slonovskih svojstava i veliko jaje, a na bijeloj lupini sjenovito se nazire ovalno deformirana umjetnikova glava.

Izraziti humorni efekt dobijamo u “Hommage à Warhol”, gdje je serijalno naneseno devet monotonih i stereotipnih portreta; u središnjem je polju lik popartističkog gurua, dok ostalih osam ispunjaju likovi “velikog vođe”, korejskog diktatora Kim Jong-ila, koji pozdravlja uzdignutom desnom rukom (a tu gestu ponavlja i sam Warhol). Ništa manje je zabavan i groteskan “Hommage à Gaugin”, predstavljajući neku šumu (Prašumu?), gdje po granama vise četiri karakteristične slike iz tahićanske faze, dok su u prednjem planu fotografirane dvije obijesne, vesele Tahićanke, s cvjetnim krunama na glavi, a na skuteru u vožnji po divljini. Zanimljiv je postupak proveden u “Hommage à Rembrandt”. U dva reda niže se četrnaest sekvenci: jedna te ista suvremena djevojka šeta s Rembrandtovim autoportretima u ruci, pa dok je njezin lik svugdje isti, autoportreti velikog slikara predstavljeni su kroz petnaest različitih verzija. Ako i preskočimo engleski tekst koji teče kroz kompoziciju, nećemo mimoići poantu o razlici epoha: naša, današnja je serijalna, nekadašnja je inzistirala na neponovljivosti. Još je izričitija polarizacija dvaju vremena u “Hommage à Blake”: središnji lik Boga Tvorca iz užarene vizije engleskog pjesnika-slikara okružen je četama tipiziranih vojnika iz dječjih (i ne samo dječjih) video igrica, a zemaljska kugla, ili neki drugi okrugli planet, izložena je na milost i nemilost eroziji.

Niz vrlo uspjelih radova purističke je i minimlističke provenijencije. “Hommage à Klović” ima samo nekoliko sićušnih i reduciranih atributa (autoportret, iluminirana stranica, potpis) usred prave pustinje ispisanih slova. “Hommage à Lautrec” dan je sa samo dva para ženskih nogu elegantnih kontura. Umjesto citata, duh slikara evociran je čarapama i cilindrima, a pogotovo dinamičnim kontrastom dominantne modne crnine i crvenoga šala što se spušta iz ruke. Među najdosjetljivija su ostvarenja ona adresirana velikanima krajnje reduktivnosti. “Hommage à Mondrian” dan je sučeljavanjem dviju Rubikovih kocaka, a “Hommage à Malevič” sklopljen je fotografijom dviju sasvim bijelih plahti s odgovarajućim pregibima.

Naravno, nismo u stanju interpretirati-opisivati sva djela, kako dijelom stoga što su neki prosedei međusobno slični, a pogotovo stoga što bismo sami postali odveć repetitivni i monotoni. Ali nećemo preskočiti parcelu koju je Lyra Zajmi svjesno usmjerila prema “svjetionicima” nacionalone joj, albanske kulture, smatrajući da vrijedi uklopiti domaće orijentire i vrhunce u univerzalniji okvir. “Hommage à Onufri” odavanje je počasti jednom davnom fresko slikaru, a udvojena reprodukcija neke njegove svetačke figure, na mjestu gdje je u komunističkom razdoblju freska devastirana, kompletirana je fotografijom začuđenog bradatoga starca komplementarna izgleda.

“Hommage à Mili” odnosi se na inovativnu produkciju majstora fotografije, a likovna intervencija sastoji se u ritmiziranom kretanju dlana. “Hommage à Braque” urodio je likovnom parafrazom neke tipične kubističke kompozicije (s gitarom i slovima), samo što je slikarevo ime (Georges) asocijativno sugeriralo spomen Đerđa Kastriotija Skenderbega, glasovitoga albanskog ratnika za slobodu. A “Hommage à Rauschenberg” ponudio je autorici šansu da u prividnom neredu asamblaža naniže mnoge sekvence iz osobne, regionalne i opće povijesti zadnjih desetljeća, da u kovitlacu raspršenih i iskidanih slika nađe stanoviti korelativ dramatičnih, ratnih i egzistencijalnih prizora u koje je i sama nužno bila upletena.

Zaključujući, kazat ćemo kako je Lyra Zajmi ovladala širokim repetitorijem “imaginarnog muzeja” i unutar njega ostvarila panoptikum zanimljivih solucija, originalnih varijacija i permutacija. Njezin ciklus u suvremenoj tehnici i iz suvremenog rakursa istodobno je i neprekinuti dijalog sa živom tradicijom svih vizualnih medija i vrlo raznolikih idejnih i oblikovnih opredjeljenja.

Tonko Maroević